Avgusta i septembra 1995. godine Vojska Republike Srpske je bila u defanzivi.
Izgubila je kontrolu nad Petrovcem, Krupom na Uni, Jajcem, Mrkonjić Gradom, Sanskim Mostom, Vozućom, južnim padinama Ozrena...
Vojske Hrvata i Bošnjaka su se približavale Banjaluci i Prijedoru.
Ekipe Radio-televizije Republike Srpske svakodnevno su odlazile na prvu liniju fronta, nerijetko iz tih gradova izlazile samo dva ili tri časa prije njihovog pada, kao što se desilo u Šipovu.
Da izvještači idu na Ozren, na kojem je pala Vozuća, a njeni vojnici se iz okruženja danima probijali prema Petrovu i Doboju, određeno je u večernjim časovima 22. septembra.
Ekipu je predvodio iskusan ratni reporter, nekoliko puta ranjavan na radnom zadatku, Rade Malešević.
U vozilu koje je na prednjem vjetrobranu imalo novinarsku oznaku u trenutku napada pješadijskim oružjem bili su novinar Radio-televizije Republike Srpske Rade Malešević, snimatelj Saša Kolevski, vozač Goran Pejčinović i vodič Duško Katanić iz ozrenskog Petrova. Malešević i Katanić su se spasili iskačući iz automobila.
„Odlazak na teren je kasnio jer nije bilo dovoljno goriva u televizijskom automobilu. Kasnili smo najmanje sat.
Otišli smo u Pres centar Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske po neophodne dozvole za snimanje priloga sa ratišta na planini Ozren koje sam dan ranije izabrao za odredište kako bismo snimili žestoke borbe.
Kao i svaki put, otišli smo do tamošnje komande nadležne jedinice.
Uputili su nas ka vrhu Ozrena uz tvrdnju da je put sa sjeverne strane bezbjedan.
Odredili su i mještanina da nam pokaže teren.
Ponudili su nas, oko 11 časova ručkom, ali smo se zahavalili da bismo što prije završili zadatak“ svjedoči Malešević.
Malešević je, kaže, sjedio iza suvozača vodiča Duška Katanića, snimatelj Saša Kolevski iza vozača Gorana Pejčinovića.
S desne strane makadamskog puta je bilo uzvišenje, lijevo strmina duboka 40-ak metara. Vozili su se ka položaju Vojske Republike Srpske koji je vodič dobro poznavao.
Napad
„U jednom trenutku ugledao sam desetak vojnika koji su se kretali putem prema nama. Neki od njih su imali zelene trake oko glave. Kad su nas vidjeli odmah su zapucali.
Gledao sam kako meci probijaju haubu, nešto kao kad se kokice peku, na desetinama mjesta su bile rupe od metaka, jedan mi je proletio pored glave. Otvorio sam vrata i bacio se na zemlju pored vozila“, opisuje Malešević.
Vodič Katanić kaže da je taj teren odlično poznavao i da je bio preneražen kad je umjesto srpskih, na 50-ak metara na čistini ispred automobila vidio bošnjačke vojnike.
„Odmah su zapucali. Vidio sam da je vozač pogođen. Ja sam od polupanog stakla dobio rasjekotinu, lila mi je krv iz obraza. Kad sam uočio da nam se približavaju, iskočio sam iz automobila i pobjegao uz obalu“.
Malešević se primirio na tlu sa namjerom da se u pogodnom času baci niz strminu i potraži spas u niskom rastinju i potoku.
„Sve vrijeme su pucali na nas. Pored mene je ležao vozač Pejčinović, oslonjen na laktove, krvav. Dozivao me i govorio da je ranjen, da mu treba pomoć.
Kako da mu pomognem!?
U tim sekundama čuo sam bošnjačke vojnike koji, dok nam prilaze, govore da hoće da nas uhvate žive. U tom trenutku sam odlučio da se bacim u provaliju, da po svaku cijenu izbjegnem zarobljavanje.
Dok sam trčao, bolje rečeno letio, pucali su rafalno, pa je pravo čudo kako me nisu pogodili. Jedan metak mi je probio košulju.
Odatle sam satima potokom bježao ka Petrovu.“
Malešević kaže da u tom metežu nije vidio šta se desilo Kolevskom, a da je Pejčinović bio ranjen i živ.
Potvrda kobne činjenice
Mjesecima su porodice i kolege dobijale informacije da su Kolevski i Pejčinović živi, da su u zatvoru u Tuzli i da će biti razmijenjeni.
Nada i agonija trajali su dvije godine. U međuvremenu su iz Tuzle razmijenjeni svi srpski vojnici i civili zarobljeni na Ozrenu, pa je nada iščezavala.
Goranov otac Dragan Pejčinović je oktobra 1997. pozvan u Doboj na identifikaciju tijela. U toku obdukcije je potvrdio da je riječ o sinu.
Trajče je identifikovao i sina Sašu sahranio 21 mjesec nakon što ga je posljednji put vidio živog.
Istraga bez rezultata
Uprkos nesprestanim pritiscima članova porodica, kolega, institucija i udruženja iz Republike Srpske i pojedinih međunarodnih organizacija, istraga o počiniocima zločina nije pomjerena sa početne faze.
Svjedok zločina Malešević kaže da ga nikad niko od istražilaca nije pozvao da uzme zvaničan iskaz.
Ni sa porodicom Pejčinović niko od predstavnika pravosudnih institucija nije kontaktirao.
Trajče Kolevski je tek 2017. godine dao iskaz inspektorima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske koji je proslijeđen Tužilaštvu BiH.
Članovi porodica kažu da dobijaju isključivo odgovor da je istraga u toku. Jedan od istražilaca rekao im je nedavno, direktno, da je mala vjerovatnoća da će ubice ikad biti otkrivene i kažnjene.
Odgovori na fotografijama
Prijatelj porodice Pejčinović, privatnim vezama, došao je u posjed fotografija na kojima su tijela Saše i Gorana, po svemu sudeći, snimljena neposredno nakon napada na njih.
Vidio ih je i Malešević.
„Na fotografiji je Goranovo tijelo pored automobila, u položaju u kojem sam ga posljednji put vidio.
Iznad automobila, u sjedećem položaju, uz drvo je naslonjeno beživotno Sašino tijelo. Skinuta mu je majica, previjen je u predjelu grudi, ali su te rane, nažalost bile kobne.“
Članovi porodice i kolege pitaju se kako je moguće da nema napretka u otkrivanju i kažnjavanju osoba koje su pucale na vozilo obilježeno pres oznakama i ubile Sašu i Gorana, ako je poznato koja je jedinica tuzlanskog korpusa bila na tom mjestu i ako je na tom odredištu u trenutku napada ili neposredno poslije njega bio i fotoreporter čiji identitet nije teško utvrditi.
Goran i Saša kobnog dana nisu trebali ići na Ozren
Da ekipa ide na ozrensko ratište odlučio je vođa tima, novinar Malešević. Organizator RTRS-a je, shodno protokolu, odredio vozača i snimatelja. Prvobitno određeni vozač i snimatelj su u toku dana javili da nisu u mogućnosti da idu na zadatak.
U večernjim časovima Saša i Goran su obaviješteni da će oni ići. I ovoga puta su bez riječi prihvatili.
Malešević kaže da se neprestano preispituje da li bi ova tragedija bila izbjegnuta da su iz Banjaluke pošli na vrijeme, da nisu kasnili sat zbog nedostatka goriva. Pita se da li je trebalo da pristanu na ponudu vojnika u Petrovu da prvo ručaju, pa se upute ka visovima Ozrena.
Po Maleševićevim saznanjima, bošnjačka vojska je srpske linije probila baš u tim trenucima dok su on i kolege bili u Petrovu, i srpski vojnici nisu imali vremena da radio-vezom komandi jave da na tom drumu više nema pripadnika VRS.
Zloslutan predosjećaj majke
Sašina majka Gina kaže da se na dan njegovog nestanka čudno osjećala.
„Bila sam uzenemirena taj dan, subota je bila, sjećam se. Pravila sam ručak, očekivala da i Saša stigne. Kako nije došao u očekivano vrijeme, pomislila sam da se nakon terena zadržao u gradu sa kolegama, jer se to često dešavalo.
Međutim, nešto mi nije dalo mira. Pokušala sam da peglam veš, ali sam se, kao nikad u životu, bez objašnjenja počela tresti. Prilegla sam malo i loše sanjala, pa sam se brzo probudila u košmaru“, sjeća se Sašina majka svakog detalja.
„Predveče je kod nas na kafu došla komšinica, čudno se ponašala i oči su joj bile suzne. Pomislila sam da ima problema i da nije pristojno da je pitam čime je opterećena, ako sama ne kaže.
U jednom trenutku predložila je da obije popijemo nešto za smirenje, ali nisam pristala jer sam se dobro osjećala, barem sam tako mislila. Tek kasnije sam saznala da je komšinica čula vijest da je Saša nestao, ali nije smogla snage da mi to saopšti.
Tek ujutru telefonirao nam je kum i rekao da se Saša i Goran nisu vratili sa zadatka na Ozrenu i da je na njih pucano.“
Odlikovanja i spomen ploče
Snimatelja Sašu Kolevskog posthumno je, 2021. godine, odlikovala predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović.
Sašino ime nalazi se na spiskovima ubijenih novinara svetskih novinarskih organizacija i u UNS-ovom Dosijeu zajedno sa Goranovim.
Radio-televizija Republike Srpske je postavila spomen obilježja poginulim kolegama na ulazu u RTV-dom u Banjaluci i na mjestu stradanja na Ozrenu, gdje je danas administrativna linija između Republike Srpske i Federacije BiH.
Ko su bili Saša i Goran?
Saša Kolevski je rođen je 1969. Otac, Trajče, oficir JNA kupio mu je kameru 1990. godine da, kako kaže, nauči zanat i zaradi za džeparac.
Nakon prvih ratnih sukoba u Hrvatskoj, jedan od dopisnika Radio-televizije Beograd Ostoja Barašin pozvao ga je da zajedno snimaju izvještaje sa ratišta.
Po osnivanju Televizije Banjaluka, kasnije Radio-televizije Republike Srpske, zasnovao je radni odnos. Kolege ga opisuju kao izuzetnog profesionalca i osobu najviših vrlina.
Otac Trajče, Makedonac, oficir JNA, imao je opciju kao svi njegovi sunarodnici da napusti zonu ratnih dejstava u BiH. Odbio je da se preseli u Makedoniju, a i Saša se, kaže, izričito protivio opciji da napusti svoju Banjaluku.
Ratni snimatelj RTRS-a Branko Lazić sjeća se kolege Saše Kolevskog kao osobe bez mane. I to je uobičajeno sećanje među snimateljima, vozačima, urednicima i novinarima.
„Bio je za primjer. Pristojan, druželjubiv, izuzetan čovjek. Svi, baš svi novinari, voljeli su s njim ići na teren. Nikad nije odbio zadatak, dok je većina nas iskusnijih snimatelja, iskren da budem, imala kolege sa kojima je radije išla na zadatke, a nerijetko su se znala i sporječkati sa njima. To se Saši nije moglo desiti.“
Upoznali su se početkom 1992. kad je tadašnja Televizija Banjaluka, preteča RTRS-a, objavila poziv da se jave oni koji imaju kamere, bez obzira na to imaju li vještinu snimanja. „Saša je donio svoju kameru, bilo je tu još nekoliko kolega koji su pohađali obuku. Obuka je kratko trajala. Osnov su im prenijele kolege koje su ranije radile na Televiziji Sarajevo u tamošnjem ili banjalučkom studiju. Ne dugo poslije toga Saša je počeo samostalno da radi posao kamermana u studiju, potom i snimatelja na terenu.
Povremeno pogledam priloge u kojima oko njega i novinara fijuču meci, to se čuje u prilogu, a oni prisebno i hrabro nastavljaju dalje i ne pomišljajući da se udalje sa takvih pozicija.“ kaže današnji urednik Dokumentarnog programa RTRS-a.
Sa Sašom, kao i ostalim snimateljima, bio je danonoćno. „Mi smo, praktično, sve vrijeme bili u zgradi Televizije. Čekajući novi zadatak, ali i u slobodno vrijeme. Ta zgrada je među rijetkima imala električnu energiju, pa smo tu gledali televizijske programe, filmove, igrali šah i karte, a ne da odlazimo kući na tih nekoliko sati koliko smo dobijali slobodno.
Naravno, znali smo i popiti. Neki su po dolasku sa ratišta pili koju čašicu više da bi potisnuli traume od prizora koje su vidjeli. Saša je i u tome imao mjeru koju nikad nije prelazio. Ma, momak bez mane... stvarno ne znam šta bih drugo mogao da kažem.“
Goran Pejčinović je rođen 1972. godine, po izbijanju ratnih sukoba u Jugoslaviji, pozvan je da osluži vojni rok u Jugoslovenskoj Narodnoj Armiji. Služio je u Hrvatskoj, svjedočio ratnim sukobima, po povratku u Banjaluku je postao vozač ratnih izveštača i odlazio na zadatke na najopasnija mjesta. Prema riječima kolega, uvijek je bio spreman da pomogne, bespogovorno je izvršavao zadatke.
Bio je vedrog duha, pa je kolege u zgradi Televizije, kako kažu, prilično iznenadilo da je po polasku na Ozren bio neraspoložen kao nikad ranije.
Tekst prenet sa portala Udruženja novinara Srbije.
Autor: Branimir Đuričić