Svi lažni Božićevi novinari i uloga jednog teksta iz "Slobodnog tjednika" u nekažnjenom zločinu (1. deo)

Kada bi te 1991. godine znatiželjni čitalac došao na adresu „Slobodnog tjednika“ u Zagrebu i potražio Jovana Kuburu, uredno potpisivanog novinara, mnogo bi se razočarao. Ne bi ga našao.

To ime bilo je jedno od mnogih izmišljenih, a koja su u to ratno vreme služila za orgijanje „tabloida sa istorijskim značajem za hrvatsko novinarstvo“. Ocenu u citatu izneo je njegov osnivač i glavni urednik Marinko Božić.

Tiraž od oko 200 000 prodatih primeraka donosio je izuzetnu zaradu mediju, današnjim rečnikom rečeno, kontroverznog Božića.

Na prvi pogled redakcija koju je predvodio s pažnjom se obraćala čitaocu. Na prvim stranicama, gde je „Slobodni tjednik“ objavljivao pisma čitalaca, uredništvo se uredno ograđivalo od mogućih neistina uz napomenu da „nepotpisana i anonimna pisma neće biti objavljena“.

Paradoksalno, bio je to list koji je objavljivao tekstove ispod kojih su stajali potpisi nepostojećih autora.

Jedan takav „pseudonim“ nalazio se i u impresumu na mestu zamenika glavnog urednika.

Suprotno novinarskim pravilima, a to je konstanta po kojoj će biti prepoznatljivi i nakon dva oživljavanja do konačnog kraja ST ekskluziva 1996. godine, objavljivane su neproverene informacije, konstrukcije i laži.

Zbog sadržaja ovog tiražnog nedeljnika koji je nastao februara 1990, a najbrutalniji period imao do Božićeve smrti 1993. godine, ljudi su maltretirani, premlaćivani, pljačkani, morali da pobegnu iz Hrvatske, gubili živote, sami sebi presuđivali.

Kako je izgledao Slobodni tjednik?

Za nekoga ko ga nikada nije držao u rukama informacija je da su to dugi tekstovi, veliki format stranica koje se najlakše čitaju za stolom. Glavni urednik Božić imao je osiguran dobar provod u medijsko-političko-estradnom životu, a podrška vlasti činila ga je nedodirljivim.

„Opskurni“, „tvornica laži“, „novine koje su ljudima uništavale živote i „doslovno ubilački politički tabloid“, kako će ga kasnije opisivati, bujao je u vreme rata.

Na stranicama „Slobodnog tjednika“ tokom  građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije uporno su objavljivani spiskovi ljudi, sa adresama i telefonima.

Redovne su priče sa profilnim fotografijama, podacima gde rade, u kom mestu žive, od ST-a označene kao osobe štetne po hrvatske interese. Pisali su i o njihovoj deci, braći, sestrama i gde se nalaze, opet, sa adresama.

Po pravilu su to bili Srbi označavani kao „četnici“, „boljševici“, „KOS-ovci“ (Kontraobaveštajna služba Vojske Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koja se u ratu, kao i zemlja, raspadala). 

Meta ovakvog medija postajali su i etnički Hrvati kojima je redakcija pripisivala da su obaveštajci i projugosloveni. Poznato je da se nekadašnjem oficiru JNA ubio otac 12 dana posle neistina objavljenih u Slobodnom tjedniku.

U trenutku kada su ga popisali kao KOS-ovca koji razara Osijek, u kom su, inače, živeli njegova supruga i deca - nalazio se u vojnom zatvoru u Beogradu. Nakon razmene taj bivši oficir JNA boriće se u redovima hrvatske vojske. Mnogo godina kasnije saznaćemo, prema svedočenju porodice koje su objavile zagrebačke „Novosti“, komšije su njegovom ocu pre samoubistva, između ostalog, „mahale i s onim tekstom iz `Slobodnog tjednika`“.

Da u opasnom kontekstu čovek osvane u novinama moglo je da se desi i ako su novinari te redakcije želeli da se svete nekome zbog ličnih nesuglasica.

Model je uglavnom bio da u tekstu objave niz imena kojima su pripisivali subverzivnu ulogu i to da su pretnja po hrvatske interese.

Mogla su to da budu naređana imena koja je sastavio neki krizni štab, spisak dežurstava u kasarni, niz maloletnih rukometaša, koji su za potrebe ovog medija, što se desilo u slučaju stradanja kolega iz Šapca, postajali grupe izdajnika ili četnika, Srbo-udbaša, jugo-boljševika, KOS-ovaca. 

Dalje su se stvari odvijale same.

Slučaj koji istražuje UNS za Dosije o ubijenim i nestalim novinarima imao je drugačiji redosled.

Četiri čoveka su ubijena, potom je o njima pisao „Slobodni tjednik“.

Tekst „Pucati na špijune bez zaustavljanja!“ objavljen je uz nadnaslov: Posebne vojne dozvole, automatske puške i SMB uniforme nisu spasile četvoročlanu ekipu TV Beograd od smrti! Potpisan je od navodnog autora Jovana Kubure. Izašao je u broju 82 od 17. oktobra 1991. godine.

Iz teksta je jasno da je osoba koja ga je pisala posedovala lične stvari pokojnika koje su se kod njih nalazile u trenutku ubistva. Ili, da joj je podatke dostavio neko ko je to imao. 

Ubijeni 9. oktobra 1991. godine, ubrzo po dolasku na hrvatsko ratište, na teritoriji Banije, bili su novinar Radio televizije Srbije i šef dopisništva u Šapcu Zoran Amidžić (41), snimatelj Bora Petrović (32) i pomoćnik snimatelja Dejan Milićević (24). 

Sa njima je u automobilu kog su zasuli meci ubijen i mobilisani Sretan Ilić (42), urednik u Radio Šapcu.

Istraživanje UNS-a pokazaće da je Sretan u automobil ušao kako bi sigurnim putem sproveo svoje kolege novinare pošto je bio rezervista i neko vreme sa vojskom proveo na tom terenu.

Očigledno je da su do ličnih stvari ubijenih Šapčana, odnosno podataka iz njih u Tjedniku kasnije došli, jer nisu o tome pisali u broju koji je izašao 10. oktobra 1991. godine. Štaviše "Jovan Kubura" je u njemu bio zauzet objavljivanjem spiska "četnika iz Pounja" pod naslovom "Gori si od ustaša, srpska izdajico".  

Kako je to često bilo u ovim novinama u okviru nekog teksta sa svežim spiskom, javljala se osoba da demantuje da pripada nekoj neprijateljskoj listi iz prethodnog broja.

Tako se u Kuburinom tekstu sa "poverljivim spiskovima četnika iz Pounja" našlo uokvireno i ovo (UNS će objaviti inicijale iako su u originalnoj objavi puna imena, prezimena i nazivi, prim. nov.):

"U prošlom smo broju objavili dio adresara ratnog zločinca S.T. u kojem se nalaze i telefonski brojevi izvjesnog N.M. Riječ je o bivšem kosovcu iz Siska, a ne o čovijeku istog imena i prezimena, prosvetnom radniku iz Hrvatske K. Po našim saznanjima N.M. bivši profesor Osnovne škole "D.T.", nema nikakve veze sa zločincom S.T, a ni sa četničkim ideolozima Pounja".

To ime, Jovan Kubura, nije se pojavljivalo u prvoj godini postojanja nedeljnika koji je pokrenut sa naklonošću predsednika Savezne Vlade SFRJ Ante Markovića.

"Prvi nezavisni jugoslovenski list", kako se predstavio, već će posle nekoliko brojeva biti opčinjen obaveštajnim službama, pa čak i stvoriti svoju ST-ovu obaveštajnu službu (STOS) koja je potpisivana ispod „senzacionalnih otkrića“ - što su uglavnom bili opet spiskovi obaveštajaca.

 U martu i aprilu 1993. godine ovaj medij postaje "prvi najhrvatskiji list" i "prvi svehrvatski list" kako je pisalo na naslovnici.

Na promociji Slobodnog tjednika u Međunarodnom pres centru u Beogradu marta 1990. osnivač i urednik Marinko Božić na pitanje o kakvom se listu radi rekao je: "pre svega jugoslovenske" orijentacije, "a zatim evropske".

 "Sastav redakcije je čisto profesionalan i mogu vam kazati da nitko od petorice zaposlenih nije član nikakve političke stranke", rekao je Božić.

Govoreći o finansiranju objasnio je da dobro plaćaju novinare, a da je "prvi i glavni dioničar INA-turs" 

Tada je, zbog isticanja kredibiliteta lista, nabrojao ko se nalazi u Izdavačkom savetu na čije formiranje nisu, kako je naveo, bili obavezni po Zakonu o informisanju SR Hrvatske.

„Dr Tomislav Đorđević, potpredsjednik Sabora SR Hrvatske, dr Velimir Srića, predsjednik Republičkog komiteta za nauku, Marko Roglić, predsjednik INA-Tursa, koji je ujedno i predsjednik našeg izdavačkog savjeta i drugi“.

Božić je na toj konferenciji ispustio da pomene sebe, ali i druga poznata imena, koja su u početnim brojevima uredno štampana ispod naziva Izdavački savet: dr Mario Plenković (zamjenik predsjednika), Ante Tonći Pocrnja, Veljko Bulajić, Džavid Husić, Goran Milić, Mihovil Gunjača, Silvije Degen, Predrag Naletilić, Ivan Ostoja i Marinko Božić.  

Istraživanje nas je dovelo do činjenice da se pseudonim Jovan Kubura pojavljuje sredinom 1991. i nestaje u aprilu 1992. godine kada je u broju 107 objavljen poslednji tekst sa tim potpisom.  

Pišući o ubijenim šabačkim novinarima "Jovan Kubura" je, po ustaljenoj praksi, potkačio razne, te izlistao poimence, između ostalih, lokalni "velikosrpski novinarski lobi".

Međutim, značaj tog teksta, pogotovo za neko zainteresovano pravosuđe, u tome je što su objavljena dokumenta koja je sa sobom imao pokojni Zoran Amidžić.

Tu je vojna dozvola za posetu jedinicama na Baniji, Kordunu i Bosanskoj krajini na ime Zorana Amidžića za snimanje "TV priloga o jedinicama angažovanim na kriznom području" a koje je izdala Vojna pošta 2082 u Beogradu.

Uz nju objavljen je dokument koji je predstavljen kao "spisak šabačkih četnika koji su došli `oslobađati` Hrvatsku od Hrvata". Zapravo, radilo se o imenima maloletnih rukometaša koja je kod sebe imao pokojni Amidžić, a među kojima je i ime njegovog sina.

Inače, Amidžić je bio u rukovodstvu rukometnog kluba Metaloplastika iz Šapca. Deca koja su igrala rukomet u klubu, pobrojani su kao da su svi do jednog bili u Glini.  

U konstruisanu priču navodni Kubura i „Slobodni tjednik“ uveli su svedočenje "izbezumljenog rezerviste".

On se, pišu, predao hrvatskim gardistima i rekao da su rezervisti JNA pucali "po naređenju". Oni su ubili novinare jer su snimili "isprepadane i nemotivirane Šapčane" koji su na taj deo ratišta raspoređeni, i takvu sliku trebalo je da pošalju u Beograd. Uz te reči „izbezumljeni rezervista“ rekao je da, uprkos naređenju, ipak nije pucao.

Istraživanje UNS-a pokazuje da je ST lagao, ne samo proizvodeći maloletne rukometaše u „četnike“ koji ratuju u Glini, već  i kada je objavio da su „ubijeni novinari i snimatelji bili u vojničkim uniformama i naoružani automatskim oružjem“.

Osim mobilisanog rezerviste Sretana Ilića, dokumenti u koja je UNS imao uvid, pokazuju da niko iz civilnog automobila nije nosio uniformu. Ubijeni Amidžić, Petrović i Milićević bili su u civilnoj odeći.

Postoji i obdukciona dokumentacija koju je sačinio patolog Zoran Stanković, uvrdili smo u istraživanju. Tako su porodice posle više od 20 godina saznale i da je nad ubijenima urađena obdukcija. 

Tekstove „Jovana Kubure“ nigde nije pratila njegova fotografija, iako je redakcija razvila praksu da izmišljenim imenima dodeli lik.

Postojala je fotografija jednog drugog, po potpisima izuzetno aktivnog novinara koji je sa Kuburom često bio tekst do teksta.

Bio je to Milorad Besaković, takođe osoba koja ne postoji sa tim imenom i prezimenom, On je posebno interesantan čitaocu iz Srbije jer se za „Slobodni tjednik“ za vreme rata navodno javljao iz Beograda.

Pisao je o Slobodanu Miloševiću, Arkanu, Titu, Lepoj Breni, Momiru Bulatoviću... Nekoliko puta o Vuku Draškoviću, sa kojim je, navodno, razgovarao.

Pronašli smo intervju sa Draškovićem koji je najavljen kao ekskluzivan i u kom „Besaković“ piše da se sve odigralo naprečac, pri slučajnom susretu, uoči 9. marta 1991. godine. Naslov je bio "Ispunio obećanje: Vuk pokrenuo srpski puk".  

"`Mi moramo prevarenom srpskom narodu kao i pre pedeset godina reći istinu: bolje grob nego rob!`- kazao je u specijalnom razgovoru s našim reporterom vođa srpske opozicije za kojega je glasovalo 800 tisuća Srba - `Kao što je srpski narod konačno shvatio veliku Titovu prevaru i zaveru, on mora shvatiti prevaru i zaveru Slobodana Miloševića`", bili su citati iz podnaslova.

"Ne mogu ja da se setim nepostojećeg razgovora. Taj intervju je izmišljen kao i ime novinara", reći će Drašković pošto smo mu mejlom poslali tekst i zamolili da nam pomogne početkom 2023. godine da pronađemo Besakovića.

Ovaj političar i književnik rekao nam je u telefonskom razgovoru kako se "krstio desnom i levom rukom" kada je intervju pročitao.

"To nije moj rečnik. Posle vašeg mejla istraživao sam taj `Slobodni tjednik`. To je bio ekstremni list, proustaški. Iako ga je KOS osnovao. Osnivač im je koliko vidim u Guglu bio u KOS-u. Onda su vodili kampanju protiv oficira KOS-a", rekao nam je tada Drašković. 

Uputio nas je na hrvatskog novinara kojem je tih godina davao intervjue i za kog veruje da bi mogao da pomogne.

Najčešće se Slobodni tjednik držao jedne iste profilne fotografije koja je pratila potpisanog izmišljenog novinara.

Tomislav Tardeli (Tomislav Tardelli), nepostojeća osoba ali često potpisivani autor tekstova, inače jedno vreme smešten na mesto zamenika glavnog urednika, dosledno je imao fotografiju koja, kako se čini istraživačima UNS-a, predstavlja američkog glumca koji se zove Rob Lou.

Za svog „beogradskog dopisnika“ ipak su uspeli da naprave grešku i objave dve različite fotografije. Tako smo se, istražujući, sreli sa dva lika vrednog Milorada Besakovića.

Autorka 1. dela: Dragana Bjelica

 

---

Sloboda kao pravo na streljanje ili kako su novinari „Slobodnog tjednika" zamračivali sliku ubistva da se ona nikad ne bi razvila do kraja (2. deo)

Bela podeblja koverta stigla je u porodično poštansko sanduče Amidžića u Šapcu. Ubijeni Zoran Amidžić već je bio sahranjen. Suprugu Snežanu policija je već upozorila da bi moglo biti provokacija, poziva, čudne pošte. Trebalo bi da ih obavesti ako se tako nešto desi. To je i uradila.

Šta se nalazi u pismu na kom je bio ispisan primalac, ali ne i ko šalje, prvi su saznali policajci.

Bila su to tri papira velikog formata presavijena više puta. Kopija naslovnice i teksta na dve strane iz hrvatskog nedeljnog tabloida Slobodni tjednik (ST).

Do danas ovaj tekst ostaće najvredniji dokaz za istragu ubistva šabačke ekipe tada Radio-televizije Beograd, danas Radio televizije Srbije, koja nikada nije vođena.

Dobri ljudi

Tekst poslat porodici Amidžić u ruke policije je dospeo krajem oktobra 1991. godine.

Mlada šabačka medijska ekipa likvidirana je iz zasede 9. oktobra 1991. Na banijskom ratištu u Hrvatskoj, u izrešetanom automobilu, bili su novinar Zoran Amidžić (41), snimatelj Bora Petrović (32) i pomoćnik snimatelja Dejan Milićević (24). Put im je pokazivao mobilisani urednik u Radio Šapcu Sretan Ilić (42).

Malo je bilo verovatno, da će iko u Srbiji u ratno vreme, skoro pa istovremeno, imati priliku da pročita tekst objavljen u hrvatskoj štampi 17. oktobra 1991. 

„Uvek je bilo dobrih ljudi“, kaže Snežana Amidžić više od tri decenije posle.

Ona smatra da je osoba koja je do danas ostala nepoznata htela da pomogne. I to je tačno, jer se radi o najvrednijem tragu koji je istraga mogla da ima.

U ST-ovom tekstu pod naslovom „Pucati na špijune bez zaustavljanja!“ punom neistina, pokazalo je istraživanje UNS-a, objavljeni su i originalni dokumenti.

Jedan dokument sadržao je dvadeset imena šesnaestogodišnjaka iz rukometnog kluba „Metaloplastika“ iz Šapca pored kojih su bili pisaćom mašinom otkucani kućni telefoni i on se nalazio u Amidžićevoj torbici.  

Ipak, nije tako prikazan. Umetnut je lažni potpis koji doslovce glasi: „Spisak dvadeset šabačkih četnika u Glini: je li to povod dolaska novinara i ubojstva?“

Originalni dokument kao ilustracija sa podmetnutim lažnim opisom u već konstruisanom tekstu trebalo je čitaoca da uveri da se sve slaže i da upravo gleda imena „četnika“ koji su došli u Glinu da ratuju protiv hrvatskih snaga.

U svojoj torbici Zoran Amidžić je imao lična dokumenta, među kojima i taj papir, a on je sadržao i ime njegovog maloletnog sina, takođe igrača „Metaloplastike“. I uz njegovo ime, kao i kod svih, bio je kućni telefon.

Osoba koja je poslala pismo možda je baš preko telefona došla do naše kućne adrese, iznosi pretpostavku Snežana.

Torbica njenog supruga, iz koje je Slobodni tjednik objavio dva dokumenta, nikada nije pronađena.

Ogromno vreme koje je prošlo od kada je tekst koji je umesto novinarstva pružio izmišljotine, uključujući i potpis autora Jovana Kubure, koji ne postoji, o čemu je UNS pisao, nije umanjio njegovu važnost. Upravo suprotno, u nedostatku zvanične istrage, ostao je jedina veza sa ubicama.

Visokotiražni ST objavio je dokumenta iz male, lične, tašne Zorana Amidžića, koju je nosio sa sobom kada je ubijen. Ko im je to dostavio?

Da UNS nije objavio da na osnovu obdukcionih nalaza, koji su takođe otkriveni u ovom novinarskom istraživanju, kolege iz šabačke ekipe nisu nosile vojne uniforme, možda bi ostala ispisana samo verzija događaja koju je ponudio ST – četnici, automatske puške, SMB uniforme.

Zli ljudi

Za manje od godinu dana od ubistva srpskih novinara na Baniji Večernji list objaviće „ekskluzivu“ u kojoj jedan od najpoznatijih novinara ST-a Robert Pauletić piše o neverovatnoj praksi za dotadašnju štampu.

Zapravo, on će kao nekadašnji zamenik glavnog urednika ST-a, iz prve ruke ispisati u junu 1992. godine za neke pokajnički, za druge osvetoljubivi feljton, koji je već u naslovu gađao bivšeg šefa. Zvao se: „Sto laži Marinka Božića“.

Pravu buru na hrvatskoj medijsko-političkoj sceni izazvalo je Pauletićevo pisanje u kom proziva savetnike predsednika Franje Tuđmana za saradnju sa ovim tabloidom, piše o strahu novinara da napuste Božića koji se sa svima poigrava, poseduje podatke iz prvatnih života ljudi, vara poslovne partnere, još gore, svog oca, izmišlja autore u novinama, ima dovoljno moćne saveznike da ne završi na sudu, vodi promiskuitetan život i ne preza da čini zlo.

Jedna od Pauletićevih rečenica sa samog početka četvrtog nastavka Večernjakovog feljtona koju piše ispod naslova „Laž najtiražnija roba“ daje okvir za razumevanje brojnih tekstova ST-a. Pa tako i iskonstruisane priče koju su objavili nakon ubistva šabačkih novinara.

„Samo izuzetno novinska neistina može biti djelimice opravdana. Riječ je o tzv. ratnoj laži, kad se pomoću neke neistine ili konstrukcije oslabljuje neprijatelj“, napisaće Pauletić.

Pre nje napisaće još nekoliko rečenica sa kojima otvara priču o lažima koje prodaju tiraž.

Evo kako glase:

„Što je ST-u laž, a što istina? Koliki je postotak vjerodostojnih informacija? Kako uopće nastaje novinska laž? To su pitanja na koja nije lako kratko odgovoriti, jer je riječ o kompleksnom problemu s kojim se do pojave Božićeva lista nikada prije nije susrela hrvatska žurnalistika, a duboko sumnjam da igdje u svijetu postoji časopis koji toliko laže.“

Ljudi koji se sećaju

Jugoslovenskoj javnosti diplomirani novinar Robert Pauletić postao je poznat kao najmlađi pobednik čuvenog kviza „Kviskoteka“. 

Na njegovu novinarsku prošlost kao ST-ovog urednika podsetio je i Hrvoje Šimičević koji je u zagrebačkim Novostima, isto u junu, ali 2016. godine, pustio svoj „mali feljton“ od tri nastavka.

Kao okidač poslužilo je to što je početkom 2016. godine Pauletić u 51-godini izabran za zamenika ministra turizma u Vladi Hrvatske.

„Kako je strijeljao Robert Pauletić“ naslov je prvog dela te trilogije u kom novinar čitalaštvo podseća da su dok je čovek iz naslova bio zamenik, a potom i glavni urednik Slobodnog tjednika, objavljeni „huškački popisi s imenima, adresama i telefonskim brojevima najmanje 200 građana“.

„Prokazivani su kao navodni `KOS-ovci`, `četnici` i `unutrašnji neprijatelji`, što je rezultiralo uličnim nasrtajima, izbacivanjima iz stanova i s radnih mjesta, premlaćivanjem i smrtnim slučajevima“.

Na priču koju je prethodno objavio osiječki novinar Drago Hedl o ocu koji se ubio posle maltretiranja okoline zbog lažne objave ST-a da mu je sin na srpskoj strani, nadovezao se Šimičević. Sreo se 25 godina posle objaljenog spiska u ST-u sa nekadašnjim oficirom JNA iz doba SFRJ, zatim vojnikom hrvatske vojske, i njegovom suprugom. Ono što su govorili objavljeno je pod nekim drugim imenima, radi zaštite. Nekadašnji vojnik nije se voljno sećao i želeo je pre zaboraviti, dok je supruga sačuvala primerak ST-a.

Baš kao i kod ubistva šabačke ekipe, gde se kao potpisnik teksta pojavio izmišljeni Jovan Kubura, i u ovom slučaju nepostojeći novinar Zvonimir Hrpka preuzeo je odgovornost za napisano.

Istraumirani ljudi

Šimičević piše da je istražujući sudbine ljudi sa spiskova otkrio kako je više njih ubijeno nakon što su im imena osvanula u ST-u.  Penzionisani radnik sisačke rafinerije Dragan Rajšić nestao je u avgustu 1991. godine, pošto je osvanuo na ST-ovom popisu KOS-ovaca u Sisku. Osim na ovaj, novinar zagrebačkih Novosti, podsetio je i na slučaj progona sudije u Splitu.

„Imala sam silnih problema zbog objave imena u ST-u, od prijetnji do drugih oblika zastrašivanja. Ne samo zbog toga, jer znate kakva je tada bila klima, ali to je u svakom slučaju doprinelo svemu. Ispalo je da sam vođa četničkog pokreta, a da mi je brat dostavljao nekakve informacije na barikade“, rekla je Šimičeviću, između ostalog, sudija Sovjetka Režić.

Ona je ispričala da joj je na suđenju, jer je tužila ST, mladi novinar dobronamerno rekao kako je dobro prošla jer je bilo onih koji su „plivali Dravom u Osijeku zbog popisa ST-a“.

Srbina iz Dubrovnika, koji je, posle 25 godina, govorio sa Šimičevićem za Novosti takođe ne želeći da mu se pominje stvarno ime, isprebijali su i razbili kuću, pošto je osvanuo na ST-ovom spisku četnika. U tekstu „Zbog pisanja ST-a polomili su mi rebra“ pričao je o napadima i maltretiranju kroz koje je prošao. Traumi koju nose deca.

Strah da nešto može da se dogodi deci držao je i Snežanu Amidžić podalje od ideje da pokrene postupak u Hrvatskoj zbog ubistva supruga. Ostala je sama da odgaja dvoje dece. Informativno novinarstvo kojim se bavio Zoran, diplomirani istoričar i izuzetno talentovani reporter po svedočenju kolega,  više nije bila opcija ukoliko bi sin krenuo očevim stopama.

Ipak, sve vreme, verovala je u istragu. Ako ništa, bar u novinarsku. Od nje je UNS davnih godina i dobio kopiju teksta iz ST-a, od kog sve i kreće.

(Nastaviće se)

Autori 2. dela: Dragana Bjelica, Filip Mirilović

---

Zasjeda na Baniji: Ko je ubio šabačke novinare? (3. deo)

Deveti je oktobar, 1991. godine. Rat u Hrvatskoj traje već nekoliko mjeseci, kasarne su uveliko pod blokadama, a opsada Vukovara bliži se završnoj fazi. Na banijskom ratištu jedinice Jugoslovenske narodne armije (JNA) ušle su u Petrinju. Hrvatska vojska, odnosno tada još uvijek pripadnici Zbora narodne garde (Zenge) povukli su se iz grada, prešli rijeku Kupu i utvrdili u selu Brest.

Situacija na terenu potpuno je konfuzna. Krenuvši iz Gline, JNA napreduje prema selima istočno od Petrinje, pokušavajući da izbije na obalu rijeke Kupe na potezu sela Novi Farkašić - Dumače - Nebojan.

Hrvatske snage su u Brestu i selu Petrovec, sa jedne strane Kupe, kao i selima Nebojan i Dumače, sa druge. Pokušavaju, ali ne uspjevaju da zauzmu Žažinu, koja se nalazi svega desetak kilometara dalje. Žažina je raketna baza JNA.

Potez do sela Gora - Strašnik pod kakvom takvom je kontrolom JNA. Ćelokupni rejon sjeverno, koji JNA forsira, potpuno je nezaštićen. Prema svjedočenjima oficira JNA, sa kojima je UNS razgovarao, lokalnog stanovništva skoro da i nema. Sa druge strane, JNA se ne zadržava dugo u selima koja zauzme, već ih ostavlja u pozadini, nebranjena.

Glavninu snaga JNA u ovom rejonu čini 544. motorizovana brigada i rezervisti iz Šapca. Jedan od oficira iz ove brigade ispričao je za UNS da su sve vrijeme imali problema sa “opstrukcijama, nedovoljnim moralom i rezervnim sastavom”. Kako je rekao, situacija je kulminirala 5. ili 6. oktobra, kada je više od polovine ljudstva “napustilo položaj”, odnosno “dezertiralo”.

Rafal za novinare

Tog kobnog devetog oktobra, grupa novinara, dopisnika Radio televizije Beograd, pratila je ratni put Šabačke brigade. U jutarnjim časovima stigli su na isturene položaje JNA. Pred dolazak novinara JNA je forsirala selo Dumače, pokušavajući da potisne ne tako veliku hrvatsku postaju i izbije na rijeku Kupu. Prvi napad na ovo selo započeo je 6. oktobra, i završio se neuspješno po JNA.

U vozilu, marke Golf, bijele boje, sa vidljivim press oznakama nalazili su se novinar Zoran Amidžić, snimatelji Bora Petrović i Dejan Milićević, kao i Sretan Ilić, mobilisani novinar (rezervni kapetan), koji je u jedinici bio određen za saradnju sa medijima. Prva trojica su u civilu, dok Ilić na sebi ima vojnu uniformu.

Oni prvo dolaze u selo Srednje Mokrice, ali se tu ne zadržavaju, već odlaze dalje ka Donjim Mokricama, gdje su istureni položaji brigade naspram sela Dumače, koje i dalje drže hrvatske snage. Nakon završetka snimanja, grupa izvještača kreće nazad; neko vrijeme se zadržavaju u Srednjim Mokricama, a potom odlaze dalje, prema Selištu, putem koji vodi preko Gornjih Mokrica.

Svjedočenja i novinarski zapisi iz tog perioda uglavnom se u potpunosti poklapaju do ove tačke. Nakon toga, pojavljuju se različite informacije, mnoge od njih ispostaviće se kao netačne.

Na putu Glina - selo Gornje Mokrice, najvjerovatnije u blizini samog sela (ali ne i u njegovom naseljenom dijelu), vozilo novinarske ekipe zaustavljeno je rafalnom paljbom.

UNS je u ovom istraživanju otkrio obdukcione nalaze, na osnovu kojih je moguće zaključiti da su postojala bar tri napadača, koji su kada je vozilo naišlo zapucali iz zasjede. Od toga je barem jedan napadač izašao na put i otvorio vatru ispred vozila.

U danima neposredno nakon ubistva, nekolicina beogradskih medija objavljivala je netačne informacije da je vozilo pogođeno raketnim bacačem, kao i da je pucano iz lovačke puške, ili sačmare. Neki autori su čak tvrdili da je zločin počinilo lokalno stanovništvo. Nijedna od ovih tvrdnji nije potkrepljena konkretnim dokazima.

Na snimku Televizije Beograd sa lica mjesta, nastalom dan nakon ubistva novinara, vidi se vozilo, u kanalu pored puta. Vozilo je izrešetano automatskim oružjem. Kao lokacija navodi se “okolina sela Gornje Mokrice”.

Zasjeda je postavljena na oštroj krivini. Sa obe strane puta nalazila su se polja kukuruza, a nedaleko i šumoviti obronci.

Upiranje prstom bez epiloga

Istraga o ubistvu grupe šabačkih novinara nikada nije zvanično vođena. Na pitanje ko je pucao i dalje nema odgovora. Zvanični Beograd upire prstom u Hrvatsku, ali ne radi ništa povodom identifikovanja i pronalaženja počinilaca.

Sa druge strane, u danima nakon ubistva, hrvatsko rukovodstvo optuživalo je tadašnji vojni vrh JNA da je vojska pucala. Ratno-huškački tabloid Slobodni tjednik (ST), o kome je UNS pisao, objavljuje tekst pod naslovom “Pucati na špijune bez zaustavljanja”, tvrdeći da su novinare likvidirali “pijani četnici”. ST je u tekstu objavio i fotografije ličnih stvari iz torbice Zorana Amidžića.

Autor Jovan Kubura, koji potpisuje tekst, pseudonim je jednog od stalnih autora Slobodnog tjednika.

Predstavnik Zengi u Sisku osvrnuo se nekoliko dana kasnije na ubistvo šabačkih novinara, tvrdeći da je hrvatska strana poštovala primirje, da “nikakvih borbenih aktivnosti nije bilo” i iznio verziju prema kojoj je vozilo sa novinarima naletjelo na minu. Druga verzija koju je predstavio, pozivajući se na informacije hrvatskih izviđačkih jedinica, jeste da je vozilo upalo u unakrsnu vatru unutar same JNA.

Tokom početnih faza rata u Hrvatskoj postojao je niz dogovorenih prekida vatre, koji se u praksi uglavnom nisu poštovali. Devetog oktobra na snazi je trebalo da bude jedno od takvih primirja.

Višemjesečno istraživanje UNS-a pokazuje ko se u danima prije, tokom i poslije ubistva novinara nalazio u rejonu gdje su ubijeni.

Izviđači

Na potezu sela Dumače i Nebojan, JNA je protiv sebe uglavnom imala dijelove hrvatskih jedinica iz kojih će kasnije nastati Druga gardijska brigada “Gromovi” - jedna od elitnih postrojbi hrvatske vojske.

Selo Dumače branili su pripadnici prve bojne (bataljona), u ratu poznati kao “Crne mambe”. U tom trenutku bojna nema stvarnu snagu bataljona, već po pitanju ljudstva više djeluje kao satnija.

U razgovoru za UNS, jedan visoki oficir JNA koji je učestvovao u borbama kod Petrinje, rekao je da je nakon zauzimanja grada upozoravao na mogućnost ubacivanja diverzantsko-izviđačke grupe preko rijeke Kupe.

Kontrola JNA nad područjima koja je prethodno zauzela postoji samo na papiru, u praksi nema dovoljno jedinica za osiguranje pozadine.

Novinari UNS-a pronašli su monografiju Druge gardijske brigade “Gromovi” koja, između ostalog, opisuje njihov ratni put na Baniji. Iz sela Dumače, protiv JNA djeluje treća pješačka satnija “Crnih mambi”. U tom trenutku, hrvatske snage pod kontrolom imaju samo sela Nebojan i Dumače. Novi Farkašić JNA je prethodno zauzela, ali se nije zadržala u njemu.

Pored treće satnije, u tom rejonu djelovala je i prva pješačka satnija. Osam dana nakon ubistva novinara, 17. oktobra, JNA je ponovo napala selo Novi Farkašić (u kome su se hrvatske snage prethodno utvrdile, nakon što su ga zatekle praznim), pokušavajući da izbije na Kupu. U selu su bili raspoređeni pripadnici prve pješačke satnije, prve bojne “Gromova”.

S obzirom na važnost bitke za Novi Farkašić za obe strane, monografija Druge gardijske brigade “Gromovi” posvećuje joj posebnu pažnju, ali i opisuje dane koji su prethodili borbama oko ovog mesta.

Prvi napad JNA na Dumače započeo je 6. oktobra. Nakon toga, JNA je pokušavala da zauzme selo još nekoliko puta. Dana devetog oktobra, kada su šabački novinari ubijeni iz zasjede, na snazi je bilo kratkotrajno primirje.

Opisujući ratne aktivnosti prve bojne, Druge gardijske brigade “Gromovi”, navodi se u monografiji da je nekoliko “gardista” (iz prve satnije) “samoinicijativno krenulo u izviđanje” terena. Dalje, piše da su prešli “Gornje, Srednje i Donje Mokrice, kao i selo Međurače”. U povratku su došli u selo Novi Farkašić, gdje su počeli da se utvrđuju.

Tačan datum kada se pomenuto izviđanje događa nije naveden. Međutim, na jednoj od fotografija iz monografije vide se dva pripadnika jedinice u Novom Farkašiću. Fotografija je navodno nastala 9. oktobra. Doba dana kada je nastala nije poznato.

Do izviđanja nije moglo doći u toku napada na selo Dumače, s obzirom na to da je JNA napredovala preko Srednjih Mokrica. Takođe, izviđačka grupa morala je proći pomenutim rejonom najkasnije 9. oktobra.

U razgovoru za UNS, oficir koji je prvi došao na mjesto nesreće, sa vozačem i još jednim vojnikom, rekao je da se tamo pojavio svega “pet do sedam” minuta nakon što su se čuli pucnji. Prema njegovoj izjavi, on je sat vremena ranije “sam prošao istim putem u vojnoj uniformi”.

Pretpostavlja se da se grupa koja je likvidirala novinare tada nije nalazila na mjestu ubistva, već da je na put izbila nedugo prije postavljanja zasjede. Vozilo u kome su se nalazili novinari vjerovatno je prvo koje je naišlo. Nakon likvidacije grupa se povukla kroz nekoliko minuta.

Kada su u pitanju položaji JNA u tom rejonu, u selu Donje Mokrice nalazila se protivoklopna četa iz sastava trećeg bataljona, dok je komanda bataljona bila u Srednjim Mokricama. U Gornjim Mokricama takođe se nalazila jedinica JNA, a sledeća je bila pozicionirana u selu Selište. Ovakvim rasporedom JNA je kontrolisala sama sela, ali ne i njihovu okolinu.

Autor 3. dela: Filip Mirilović

Tekstovi preneti sa portala UNS.